Prijeđeno 26km
Dan je lijepo započeo kod ulaza na Bikčevićevu stazu. Sa laganim ruksakom na leđima uspon do vrha Medvednice bio je ugodan i ne pretjerano zahtjevan. Plan je bio jednostavan protutnjati Medvednicom spustiti se do Podsuseda gdje sam prešao Savu, doći do Samobora i popeti se na Oštrc gdje sam trebao noćiti. Kako su svi planovi teoretski savršeni a kod realizacije mnogi dožive fijasko tako i moj plan se nije realizirao u potpunosti. Jedan od krivaca za moj savršeni plan su planinarski domovi i drugi uslužni objekti na stazi koji su bili otvoreni. Kako proći uz otvoreni objekt a u njemu se ne okrijepiti i malo odmoriti?…
I tako konzumirajući blagodati civilizacije u divljini i na putu do Samobora izgubio sam dragocjeno vrijeme koje mi je trebalo da dođem do zacrtanog cilja. U mom kraju stariji ljudi znaju reći „ da vrag nikada ne ide sam nego da da obično dolaze u paru“ tako sam ga ja ponovno susreo iza planinarskog doma Glavica gdje sam se poskliznuo i pao pritom lakše uganuo nogu. Iako sam osjetio bol u zglobu i koljenu nakon nekoliko trenutaka ponovno sam hodao ali zglob sam stalno osjećao. Zlobnici sigurno misle da je pad uzrokovala moja konzumacija u planinarskim domovima ali ja znam da nije tako. Kako god nastavio sam svejedno dalje a nakon nekog vremena čak nisam niti šepao. U Samobor sam stigao još za dana a biti u Samoboru i ne svratiti na Samoborske kremšnite je grijeh a kako ja nastojim ne griješiti naručio sam porciju kremšnita.
Dok sam uživao u ovoj Samoborskoj deliciji kako se moja noga hladila tako me zglob počeo sve više boljeti i tu su počele moje dileme. Dan je bio skoro na izmaku a bol u zglobu sve veća i polako uviđam da penjanje do Oštrca je sve više utopija. Mada bi mogao i prije Oštrca negdje noćiti jer imam sa sobom šator i vreću za spavanje no zbog laganog bola u zglobu odlučujem se za opciju “Joker zovi“. Joker „moja draga supruga“ od mog poziva je došla u Samobor za nepunih 45 minuta i već nakon pola sata sam bio kod kuće. Odlučih prespavati noć i ujutro odlučiti o sudbini mojeg puta.
Ujutro sam se probudio sa blagom oteklinom na zglobu ali sam mogao normalno hodati a poslije podne sam prošetao svoje labradore dobrih četiri kilometra i što više hodam problemi sa zglobom su sve manji. Preko dana proučavam vremensku prognozu i ono što vidim na sinoptičkim kartama me više zabrinjava od mojeg zgloba. Očigledno ovaj peti mjesec neće biti baš dobar za hodanje i moji planovi za put do Zadra polako se tope. Idem prespavati još jednu noć i neću više ništa planirati. Vidjeti ću što će donijeti sutrašnji dan.
