1. Dan
July 27, 2017August 6, 2017
Ilok – Liska – Opatovac
Ukupno prijeđeno 26km
Nikola i ja smo došli vlakom u Vinkovce gdje nas je dočekao Igor Nađ. Kako naš put počinje iz najviše kote imenom Liska koja je smještena na samoj granici sa Srbijom, prijavili smo naše planinarenje u policijskoj postaji Iloka. Granica je jako čuvana od migranata koji se pokušavaju ilegalno prebaciti u EU.
Kod Liske nam se pridružila Igorova prijateljica Maja i njen sin Marko. Nakon fotkanja na startnoj poziciji, zakoračali smo u 5:20 na Croatian long distance trail. Igor nas je nažalost morao brzo napustiti zbog posla, a Maja i Marko su sa nama išli do Principovca gdje su ostavili auto.
Nakon Principovca su nastali prvi problemi jer smo naišli na slavonske surduke, koji su nam zbog gustog raslinja onemogućavali probijanje kroz njih. Takva dva surduka smo uspjeli proći ali treći nismo mogli nikako probiti nego smo ga zaobišli skroz do ceste gdje smo hodali do Šarengrada. Po pričanju nekih mještana postoji obilazak s druge strane po šumi gdje ima put, ali zbog blizine granice sa Srbijom odlučili smo se za varijantu obilaska uz glavnu cestu.
Dok smo hodali uz cestu, zaustavila nas je policija misleći da smo imigranti no nakon kratkog ljubaznog razgovora pozdravili su nas i zaželjeli nam sretan put.
Nakon izlaska iz Šarengrada primjetili smo da nam u susret idu crni oblaci noseći pljusak tako da smo se odlučili skloniti kod jedne napuštene kuće gdje smo si skuhali kasni Ručak. Kiša je samo škrapala oko pola sata tako da nismo pokisli, a put smo nastavili čim smo pojeli ručak.
Odlučili smo ostatak dana prohodati uz cestu do Opatovca, usput tražeći pogodno mjesto za bivakiranje.
Surduk, u Baranji naziv za najčešće strm, duboko usječen put u Baranjskoj planini, nastao proširivanjem vododerina. Bočne, okomite strane surduka mogu biti visoke i nekoliko metara, a obično su prošarane korijenjem drveća, koje sprečava urušavanje. Krošnje takvog drveća često natkrile surduk, pa on izgleda kao tunel. Surduci su, sve do pojave teške mehanizacije, bili uski tako da su se zaprežna kola mogla mimoići samo u proširenjima. Zato su kočijaši, prije ulaska u surduk ili prije proširenja, osluškivanjem nastojali saznati idu li im neka kola u susret ili bi poslali neko čeljade da pješke prođe surduk i da druga kola zastavi na ulazu ili na proširenju.
I danas, nakon kiša i pljuskova, surducima se s Baranjske planine slijeva voda, blato i mulj. Zato se na njihovom dnu grade tzv. otresnice koje sprečavaju odlijevanje blata i mulja.
Ilok
Zemljopis
Ilok je najistočniji grad Hrvatske, Dunav (administrativna granica) Hrvatske i Srbije nalazi se manje od 5 km zračne linije od autobusnog kolodvora, vatrogasne i policijske postaje u mjestu. S brijega Iločkog dvorca pruža se prekrasan pogled na Dunav. Ilok se rasprostire po obroncima Fruške gore.
Najviša visinska točka u Vukovarsko-srijemskoj županiji je Čukala kod Iloka s 294 m nadmorske visine.
Povijest
Iločka crkva posvećena sv. Ivanu Kapistranu
Franjevačka crkva krajem 19. st.
Natpis koji opisuje staru utvrdu u Iloku
Područje grada Iloka zarana je naseljeno i bogato kulturnim nasljeđem, o čemu svjedoče nalazi od prapovijesti, preko rimskog razdoblja, gdje je postojala konjanička utvrda Cuccium, do zlatnog razdoblja srednjeg i novog vijeka.
U srednjem vijeku u Iloku je izgrađena utvrda (12. stoljeću), a u pisanim spomenicima spominje se više crkava i samostana. Prvi put se ime Ilok spominje 1267. pod nazivima Ujlak (mađarski: Újlak) ili Wylok. Od 1332. spominju se župe u Iloku, a 1349. izgrađena je velika crkva Majke Božje. U tom razdoblju Ilok postaje značajno središte, u kojemu je prebivao čak i dubrovački konzul (1399.). Značajne kraljevske povlastice dobiva 1453. (dodjeljuje ih kralj Ladislav V. Posmrtni).
Najpoznatiji gospodar grada je Nikola Iločki (1410.-1477.), koji je bio kralj Bosne od 1471. do svoje smrti. Kao gospodar imanja naslijedio ga je sin Lovro (1459.-1524.)
Franjevci se u Iloku zasigurno nalaze u prvoj polovici 14. stoljeća kada je izgrađeno zapadno krilo samostana, a franjevačka crkva Uznesenja Marijina građena je 1349. godine. Nikola Iločki ju je obnovio i dogradio poslije smrti sv. Ivana Kapistrana (1386.-1456.), koji je umro u Iloku 23. studenog 1456. Svoj današnji izgled crkva je dobila temeljitom neogotičkom obnovom izvedenom početkom 20. stoljeća prema projektima Hermana Bolléa.
Osmanlije su vladali Ilokom od 1526. do 1688. godine. U gradu su sačuvani spomenici islamske kulture turbe – grob uglednog Turčina i hamam – obredno kupalište. Evlija Čelebi opisuje Ilok kao najljepše naselje na putu od Beograda do Budima. Tadašnji Ilok imao je 200 dućana, dvije vjerske i šest pučkih škola, kavanu i trgovački han.[1]
Godine 1697. car Leopold poklanja Ilok i posjede u Srijemu talijanskoj obitelji Odescalchi kao naknadu za pomoć pape Inocenta XI. od 336.000 forinti za vojnu protiv Turaka. Prvi vlasnik posjeda bio je Livio Odescalchi, koji se istaknuo i kao vojskovođa u obrani Beča 1683. godine.
Ilok je u raznim povijesnim razdobljima bio središte ovog dijela Srijema: u 18. stoljeću i prvoj polovici 19. stoljeća bio je sjedište podžupana Županije srijemske, kotarsko mjesto s upravnim vlastima i kotarskim sudom, trgovačko i sajamsko središte kraja.
Poslije 1945. godine u novim granicama Ilok gubi svoje prirodno zaleđe i postaje općina s mjestima koja i danas pripadaju području grada. Godine 1962. pripojen je općini Vukovar i postaje mjesna zajednica.
Šarengrad
Šarengrad je naselje u Vukovarsko-srijemskoj županiji, na desnoj obali Dunava u Hrvatskoj, nizvodno od Vukovara, prema Iloku. Prigradsko je naselje grada Iloka i u njegovom je sastavu zajedno s naseljima Bapska i Mohovo.
Povijest
Šarengrad je poput ostalih drevnih naselja uz Dunav bio prapovijesna gradina. U doba rimske prevlasti na Dunavu tu je bila smještena promatračnica. U srednjem vijeku razvio se posjed, možda u sastavu staroga romaničkoga benediktinskog ili templarskog samostana iz 11. stoljeća, koji su Tatari temeljito razorili 1242. u provali na hrvatske krajeve.
Mohovo
Povijest
Prvi siguran zapis je iz1332. godine do1337.godine, kada je ovu župu posjetio papin izaslanik. Pretpostavlja se da je staro naselje Mohovo bilo bliže Šarengradu jer se spominje crkva našašća Svetog Križa 1275. godine, koja je bila izvan sela prema posjedu Beles. U srednjovjekovnim zapisima 15. stoljeća nalaze se imena naselja Moho, Noho, Monoh, Mono, misli se da je riječ o Mohovu. Porijeklo imena naselja je od osobnog imena s osnovom Moho, ili prema obitelji Mohor, koji su bili utjecajni na ovom prostoru. Na zemljištu od Vukovara do Mohova u do tursko vrijeme i čvrstom nizu bilo je jako naselje. U crkvenom pogledu pripadalo je Vukovarskom arhiđakonstvu. U Tursko vrijeme u upravnom pogledu Mohovo je u kotar Nijemci. Mohovo se dugo održavalo pod Turcima, a manja su okolna naselja raseljena. Pred kraj Turskog razdoblja u Mohovu je bilo 15-ak kuća. U kanonskim vizitacijama1729. spominje se Mohovsko-beleska crkva. Mohovo je i ležalo pusto nekoliko godina. Da bi ga naselili Srbi iz Srijema i dio iz Bačke. Mohovo je pripadalo Vukovarskom vlastelinstvu. U prvom poznatom popisu iz 1722. godine koristilo je 103 jutra oranica, 28 kosa livada i 26 kopača vinograda. Godine1736. kada je grof Eltz preuzeo Vukovarsko vlastelinstvo Mohovo je najmanje selo ima samo 23 domaćinstva i oko 130 stanovnika. Imalo je nesreću da ga je kao i Šarengrad u dugogodišnji zakup uzeo Phoer von Rosenthal upravitelj na imanju Eltz, koji je nemilosrdno iskorištavao stanovništvo. U Mohovu se nalazi i pravoslavna crkva sv. Vaznesenja Gospodnjeg koja je 1839. godine izgrađena u klasicističkom stilu. Posle 1950-ih godina u Mohovo se u većem broju naseljava hrvatsko stanovništvo iz Bosne i Hercegovine.
Izvor: Wikipedija