2. Dan

2. Dan

Opatovac – Vukovar

Prijeđeno 30 km

Spavali smo negdje do 7, a probudilo nas je jutarnje sunce koje je nemilosrdno počelo grijati šator. Dok smo pripremali doručak na mjesto našeg bivakiranja došli su Igor i njegova prijateljica Dragica, s namjerom da taj dan zajedno prohodamo do Vukovara.
Igor se dobro pripremio i pomoću karte na svojoj navigaciji pronašao je idealne putove kroz nepregledna slavonska polja posijana s kukuruzom, suncokretima i tek požetom pšenicom.

Iako je put bio ugodan i u dobrom društvu, nije prošao bez problema, jer nas je dva puta u poljima presrela pogranična policija. No čim su vidjeli da nismo imigranti, uz pokoju šalu i razgovor smo se ubrzo pozdravili. Moram priznati da me ugodno iznenadila ljubaznost, a ujedno i profesionalnost slavonskih policajaca.

Nastavili smo poljima prema Ovčari gdje smo se kratko zadržali kod spomen obilježja na Ovčari i križa, te se poklonili žrtvama koje su na ovom mjestu pogubljene.

U Vukovaru smo se rastali sa Igorom i Dragicom uz ručak u ribljem restoranu gdje smo se počastili Fišem.

Nikola i ja smo nastavili prema Borovu gdje smo nakon izlaska iz Vukovara tražili dobro mjesto za bivakiranje. Odlučili smo prespavati na obali Dunava s prekrasnim pogledom na rijeku.

 

 

Opatovac

Opatovac je naselje u Republici Hrvatskoj, u sastavu Općine Lovas, Vukovarsko-srijemska županija. Prije 1991. godine, nalazio se u sastavu stare općine Vukovar.

Ovčara

Ovčara, mjesto masovne grobnice
Ovčara, odnosno pokolj u Vukovaru, bio je ratni zločin kojeg su počinili pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine tijekom srpske okupacije Vukovara kada je ubijeno između 255 i 264 civila i vojnika, većinom Hrvata, koji su, dok su još uglavnom tada bili pacijenti, deportirani iz vukovarske bolnice, odvezeni u logor te potom smaknuti u divljini. To je najveći pojedinačni pokolj Domovinskog rata. Imena ubijenih uključuju jednu ženu, jednog 77-godišnjeg muškarca te jednog 16-godišnjeg dječaka. 23 žrtve bile su starije od 49 godina. Među žrtvama su i francuski ratni dragovoljac Jean-Michel Nicolier i novinar Siniša Glavašević. Na Ovčari nisu ubijeni isključivo Hrvati, već i više Srba branitelja grada, Bošnjaka, Mađara, kao i jedan Francuz i Nijemac a među ubijenima je i nećak generala JNA Andrije Rašete, koji nije nosio to prezime, a u bolnici je izdavao lijekove.
Ovčara je ime farme 5 km istočno od grada Vukovara, danas poznate po srpskom logoru u vrijeme Domovinskog rata.

Vukovar

Vukovar je grad i najveća hrvatska riječna luka na Dunavu, u hrvatskom dijelu Srijema. On je i upravno, obrazovno, gospodarsko i kulturno središte Vukovarsko-srijemske županije.

Rana povijest i antika

Naseljenost vukovarskog kraja prati se kroz pet tisuća godina u kontinuiranom slijedu putem brojnih arheoloških lokaliteta.
Ovdje su značajne kulture mlađeg kamenog doba (neolitik) starčevačka, vinčanska i sopotska. Temeljile su se na sjedilačkom načinu života i izgradnji trajnih nastambi. U uporabi je polirano kameno oruđe, usavršena je proizvodnja keramike.

Migracijskim kretanjima i dolaskom novih etničkih skupina indoeuropskog podrijetla uvode se i nove tehnologije. Počinje razdoblje bakrenog doba (eneolitik) s badenskom, kostolačkom i vučedolskom kulturom. Nastaju novi oblici proizvodnje, pokapanja i vjerovanja i složeniji društveni odnosi među ljudima. Način gradnje kuća i kultni predmeti svjedoče o povezanosti s mediteranskim kulturnim krugom.
Vučedolska kultura posebno je značajna za vukovarski kraj. Ime je dobila po lokalitetu Vučedol, pet kilometara od Vukovara nizvodno na Dunavu. Lokalitet je sustavno istražen, otkrivene su radionice za preradbu bakra, karakteristične kuće (megaron) i prekrasna keramika, koju naročito karakteriziraju bijeli stilizirani ukrasi na crnoj podlozi.
U vukovarskom kraju brojna su arheološka nalazišta iz brončanog, starijeg i mlađeg željeznog doba, koja svjedoče o životu Ilira i Kelta. Nekropola ilirskih grobova na Lijevoj bari u Vukovaru dokazuje da je ovdje bilo i veliko naselje.
Rimljani su u osvajačkim pohodima u posljednjim desetljećima prije Krista izbili na Dunav. Izgradili su brojna utvrđenja, kao granicu (limes) prema barbarskim plemenima. U vukovarskom kraju značajni su rimski lokaliteti Cornacum (Sotin), Cuccium (Ilok) i Ulmo (Tovarnik). Uz Dunav je vodila i važna rimska cesta. Rimska civilizacija u ovim krajevima utjecala je na unapređivanje gospodarstva, isušivane su močvare i zasađeni prvi vinogradi.
Naseljavanje Hrvata

Nakon propasti rimske civilizacije, velika seoba naroda i avarsko-slavenska ekspanzija od šestog stoljeća dalje dovela je do velikih promjena. Međurječje Dunava i Save poprište je velikih sukoba i interesa moćnih država toga vremena. U to vrijeme se ovdje naseljavaju Hrvati.
Početke današnjeg Vukovara treba tražiti vrlo rano, što potvrđuju i arheološki podatci. Izuzetan topografski položaj visoke obale Dunava kod ušća Vuke bio je važna obrambena točka. Ovdje je središte cijelog kraja u vrijeme kada knez Pribina, kao franački vazal, dobiva stotinu sela uz rijeku Vuku sredinom 9. stoljeća. U prvoj polovici 10. stoljeća zabilježeno je da su Mađari opljačkali tvrđavu Vukovo. Na Lijevoj bari u Vukovaru istraženo je veliko groblje s brojnim nalazima koji pripadaju bjelobrdskoj kulturi. Datiranje ovih nalaza u 10. ili 11. stoljeće najbolje potvrđuje da je u susjedstvu bilo veliko naselje. To je vrijeme hrvatskih narodnih vladara, kada su, posebno, za kraljeva Tomislava i Petra Krešimira IV., sjedinjene sve hrvatske zemlje od Drave do mora.

U sačuvanim pisanim dokumentima Vukovar se spominje već početkom 13. stoljeća kao Volko, Walk, Wolkov, odnosno hrvatski Vukovo. Od 14. stoljeća sve je više u uporabi pomađareni naziv Vukovar. U to je vrijeme Hrvatska u državnopravnoj zajednici s Ugarskom. Vukovar, kao i susjedni Ilok, u tom su razdoblju čuvari hrvatskog identiteta u dunavsko-savskom međurječju.
Vukovarska tvrđava bila je čvrsto zidana na visokoj dunavskoj obali. U gradu su stanovali obrtnici, trgovci i seljaci. Već 1231. godine, među prvima u hrvatskim zemljama Vukovar je dobio status slobodnog kraljevskog grada. Poveljom hercega Kolomana potvrđene su povlastice, koje su štitile vukovarske stanovnike.
U Vukovaru je tada sjedište velike Vukovske županije, koja se protezala između Dunava i Save. Vukovarski kraj je tada gusto naseljen, brojne su utvrde i kmetska sela. U crkvenom pogledu Vukovska županija je pod katoličkom nadbiskupijom u Pečuhu. Nekoliko crkvenih redova ima ovdje svoje samostane, a najutjecajniji je franjevački red.
U 14. i 15. stoljeću vukovarskim krajem vladaju brojne velikaške obitelji. Pred kraj ovog razdoblja najutjecajniji su Iločki, kada je Nikola proglašen naslovnim kraljem Bosne i kuje svoj novac. Ilok je u to vrijeme značajno naselje i tvrđava, od 1525. godine ima svoj gradski statut i grb.
Turska vladavina – 16. i 17. stoljeće

Sto pedeset godina turske vladavine donijele su vukovarskom kraju velike promjene. Turci su na svom pohodu 1526. godine, pod vodstvom sultana Sulejmana Veličanstvenog zauzeli sve utvrde uz Dunav, pa tako i Ilok i Vukovar, te su potom izvojevali veliku pobjedu na Mohačkom polju. Vukovar je izgubio strateško značenje, ali je ostao značajno trgovačko-obrtničko mjesto na važnom prometnom pravcu. Imao je nekoliko gradskih četvrti, bogomolje, kupelji, prenoćišta i škole. Pred kraj turske vlasti imao je do 3.000 stanovnika.
U isto vrijeme Ilok je značajno tursko upravno i vojno središte. Pretežito je naseljen muslimanima.
Tada je starosjedilačko katoličko hrvatsko i madžarsko pučanstvo teško stradalo, povuklo se u šume ili je pobijeno. Za turske vladavine ovdje djeluju franjevci okupljajući katolički puk. Na opustjelo područje kao pomoćne turske čete dolaze pravoslavni Vlasi, ali će se povući zajedno s turskom vojskom. Vukovar je oslobođen 1687., a Ilok 1688. godine.

Izvor: Wikipedija

 

Odgovori